Perzijska mačka | Najstarija pasmina

Perzijska mačka, poznata na perzijskom jeziku kao „Gorbe-ye Irāni“ (na engleskom „iranska mačka“), jedna je od najpopularnijih pasmina mačaka s dugom i mekanom dlakom. Unatoč nazivu koji sugerira porijeklo s Bliskog istoka, zanimljivo je da perzijska mačka nije izvorno potekla iz tog područja.

Neki izvori navode da perzijske mačke potječu iz Perzije, današnjeg Irana, dok drugi tvrde da su iz Turske ili Afganistana. Međutim, većina stručnjaka slaže se da su ove mačke rezultat selektivnog uzgoja u Europi, posebice u Velikoj Britaniji, tijekom 19. stoljeća.

Perzijske mačke karakterizira nježan temperament, široko lice s pljosnatim nosom i obilna dlaka koja zahtijeva redovitu njegu. Ova pasmina postala je popularna među ljubiteljima mačaka diljem svijeta zbog svoje elegantne pojave i umirujućeg karaktera.

Izgled:


Perzijska mačka se ističe dugom, mekanom dlakom koja često ima obilje poddlake. Važno je napomenuti da nije svaka mačka s dugom dlakom nužno perzijska mačka.

Izgled perzijske mačke oblikuju tri udruge uzgajivača koje daju prioritet različitim karakteristikama. U pravilu, perzijska mačka ima srednje veliko do veliko tijelo, pri čemu mužjaci teže do 7 kg, a ženke do 6 kg. Njihovo tijelo podupiru niske, zdepaste noge, a prisutnost pramenova dlake između kandži okruglih šapa smatra se poželjnom osobinom.

Osim duge dlake, lice perzijske mačke također je karakteristično. Imaju široku lubanju s okruglim ušima koje imaju čuperci dlake. Nos perzijske mačke je vrlo kratak, a most nosa mora završavati između očiju. Završetak nosa ne smije biti ni iznad gornjeg ni ispod donjeg kapka. Iako ove karakteristike daju perzijskoj mački prepoznatljiv izgled, važno je napomenuti da takva kratka njuška može dovesti do određenih zdravstvenih problema.

Karakter:

Perzijske mačke su poznate po svom mirnom karakteru, zbog čega ih mnogi smatraju idealnim kućnim ljubimcima. Njihova tišina i sklonost manjoj aktivnosti čine ih savršenim suputnicima za život u zatvorenom prostoru. Ova karakterna crta doprinosi njihovoj velikoj popularnosti među različitim pasminama mačaka.

Unatoč općem mirnom karakteru, perzijske mačke zadržavaju svoje prirodne instinkte lovaca. Stoga je važno pružiti im priliku za istraživanje okoline, penjanje i igru kako bi održali mentalnu stimulaciju. Ovo je posebno važno ako ih zadržavate isključivo u unutarnjem okruženju. Pružanje adekvatnog prostora, igračaka i mogućnosti za interakciju pomoći će održati vašu perzijsku mačku sretnom i zadovoljnom.

Njega:

Mekana dlaka perzijske mačke često privlači pažnju ljubitelja mačaka, no važno je imati na umu da dugodlaka dlaka zahtijeva redovito održavanje. Preporučuje se svakodnevno češljanje kako bi se izbjeglo zapetljavanje dlake. Ako se zapetljanje već dogodi, pomoć veterinara može biti potrebna. Srećom, dlaka koja se mora obrijati brzo će ponovno izrasti. Tijekom razdoblja linjanja, perzijske mačke mogu izgubiti više dlake, unatoč redovitom češljanju. Poslastice od mačje trave mogu pomoći pri prirodnom izbacivanju progutane dlake i smanjenju rizika od zatvora.

S obzirom na njihov kratki nos, perzijske mačke često zahtijevaju dodatnu pomoć u čišćenju očiju i nosa. Često je dovoljno koristiti vlažnu krpu, a čaj od kamilice može dodatno pomoći u održavanju higijene oko očiju. Redovita njega i pažnja prema ovoj pasmini doprinose njezinom zdravlju i dobrobiti.

Zdravlje:

Zahvaljujući posvećenim uzgajivačima koji vode brigu o zdravlju perzijskih mačaka, primijetan je smanjen masovni uzgoj ove pasmine. Unatoč problematičnoj povijesti uzgoja, perzijske mačke mogu uživati u relativno dobrom zdravlju uz pravilnu njegu, zdravu prehranu i redovitu veterinarsku skrb. Pasmina pokazuje predispoziciju za policističnim bolestima bubrega (PKD) i progresivnom atrofijom retine, bolešću mrežnice koja može dovesti do potpune sljepoće. Također, perzijske mačke su podložne hipertrofičnoj kardiomiopatiji, koja se javlja kod mnogih pasmina mačaka.

Sve navedene bolesti su nasljedne, što naglašava važnost pažljivog odabira uzgajivača. Stručni uzgajivači redovito testiraju svoje životinje na nasljedne bolesti i isključuju oboljele jedinke iz uzgoja. Ovo je posebno važno za bubrežne ciste, čije se simptome često primijeti tek u kasnijoj dobi. Zato je ultrazvučni pregled od 10. tjedna života koristan alat za rano otkrivanje policistične bubrežne bolesti i sprječavanje njenog prijenosa na potomstvo.

Ishrana:

Ravno lice nekih perzijskih mačaka zahtijeva posebnu prehranu. Neki od ovih ljubimaca hranu preferiraju uzimati prvenstveno jezikom, te se hrana kašaste konzistencije često lakše konzumira od velikih komada mesa.

Prilikom odabira odgovarajuće hrane za perzijsku mačku, važno je slijediti jedno pravilo – što je hrana kvalitetnija, to bolje. Mačke trebaju obilje proteina u svojoj prehrani, pa bi meso trebalo činiti glavnu komponentu njihove hrane. Mokra hrana ima veći udio vlage u usporedbi sa suhom hranom, što može biti korisno jer su mačke, zbog svojih pustinjskih predaka, prirodno manje skloni uzimanju vode. Stoga, kvalitetna hrana igra ključnu ulogu u osiguravanju potrebne tekućine u njihovoj prehrani.

Historija:


Interesantno je da se prije smatralo da perzijska mačka potječe od dugodlake mačke s Istoka, koja se prvi put pojavila u 17. stoljeću. Vjeruje se da su ove mačke postavile temelje za uzgoj perzijske pasmine. Međutim, genetske analize perzijske mačke otkrivaju drugačiji izvor, sugerirajući da potječe od dugodlake ruske kućne mačke i nema povezanosti s azijskom linijom.

Zanimljivo je napomenuti da se naziv “perzijska” ustalio tek s formiranjem prvih uzgojnih društava početkom 20. stoljeća. Prije toga, dugodlake mačke nazivane su angorskima. Tijekom vremena, standard perzijske mačke mijenjao se, s naglaskom na okruglom čelu, kraćoj lubanji i sve bujnijem krznu.


Sa sve većom popularnošću perzijske mačke, došlo je do masovnog uzgoja, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama. U tom razdoblju, mačke su se parile bez obzira na zdravstvene nedostatke, što je rezultiralo sve ekstremnijim izgledom. To je uključivalo udubljene nosove s vodenim očima, što je dovodilo do sklonosti upalama u nosu i grlu, nelagode tijekom unosa hrane te problema s disanjem.